Polazak u prvi razred predstavlja značajan korak za decu, ali i za njihove roditelje. Dok se mališani obično raduju novim avanturama, roditelji često prolaze kroz brojne dileme i brige o tome kako će njihovo dete proći kroz proces testiranja i koliko je zapravo spremno za školu. Iskustva roditelja koji su nedavno prošli kroz ovaj proces ukazuju na to da testiranje nije stresno kako se često misli, već je pažljivo osmišljeno da pruži realnu sliku sposobnosti deteta.
Testiranje obično počinje prepoznavanjem i imenovanjem predmeta sa slike. Na primer, dete treba da imenuje slike kao što su šešir, vaga, autobus ili šal. Nakon toga, slede zadaci koji uključuju koordinaciju i logičko razmišljanje, kao što su povezivanje tačkica koje formiraju određeni lik ili precrtavanje slike, kao što je ključ na mreži ispod. Poseban akcenat se stavlja na govor i izražavanje, gde dete dobija zadatak da ispriča priču na osnovu ilustracije, kao što je razbijen prozor i dečak sa loptom.
Osim ovih zadataka, proveravaju se osnovni pojmovi i snalaženje. Dete sortira oblike po boji, veličini i obliku, broji elemente i prepoznaje osnovne orijentacije kao što su gore, dole, levo i desno. Poznavanje slova može biti deo testiranja, ali se ne vrši pritisak na dete da pokaže klasično znanje, već se naglašava procena njegovog razvoja.
Osim samih zadataka, proces testiranja uključuje i razgovor sa stručnjacima kao što su psiholog i pedagog. Tokom ovog razgovora, roditelji odgovaraju na pitanja o detetovim navikama i razvoju, dok dete crta svoju porodicu. Prate se i detalji, kao što je brzina crtanja i da li su svi prsti nacrtani.
Jedna majka podelila je emotivnu stranu ovog iskustva kada je njen sin Luka zaplakao jer nije znao povrće. Stručnjaci su joj objasnili da je važno da dete shvati da ne mora uvek biti najbolje i da ne zna sve. Druga majka je istakla kako je njena ćerka Mila, nakon što je prošla kroz testiranja kod psihologa, pokazala izvanredne sposobnosti i samostalno obavljala zadatke kod pedagoga.
Iako roditeljima može delovati kao test znanja, stručnjaci zapravo nastoje da procene širu sliku razvoja deteta, uključujući emocionalnu zrelost, socijalne veštine, govor, motoriku i logičko razmišljanje. Cilj nije da dete „položi“ test, već da se proceni kako razmišlja, komunicira i snalazi se u novim situacijama.
Stručnjaci savetuju da se deca ne opterećuju dodatnim pripremama, jer roditelji često imaju veću tremu nego sama deca. Detetu je dovoljno objasniti gde ide i šta će raditi, bez dodatnog pritiska. Opuštena deca, koja nemaju strah od greške, obično postižu najbolje rezultate.
Kako naglašavaju psiholozi, priprema za školu ne počinje pred samo testiranje, već od najranijeg detinjstva kroz igru, razgovor i svakodnevne aktivnosti. Testiranje se stoga može posmatrati kao prilika za upoznavanje deteta, a ne kao ocenjivanje njegovih sposobnosti.
U konačnici, polazak u prvi razred je važan korak ne samo za decu, već i za njihove roditelje koji se suočavaju sa strahovima i brigama. U tom smislu, testiranje može biti korisno iskustvo koje pomaže roditeljima da bolje razumeju potrebe i sposobnosti svog deteta, dok istovremeno pruža podršku detetovom razvoju i uspehu.
