Za Rafelu Leš, docentkinju na Univerzitetu Arkanzasa u Litl Roku, susret sa gradskim rakunom koji se ne plaši prolaznika dok pretražuje smeće otvorio je zanimljivo pitanje o mogućem procesu pripitomljavanja. Leš se zapitala da li bi urbani rakuni mogli biti na putu ka domestikaciji, slično kao što su vukovi pre hiljadama godina počeli da se motaju oko ljudi, tražeći hranu u njihovom otpadu.
Prema Leš, smeće igra ključnu ulogu u toj promeni. Fosilni zapisi sugerišu da su se vukovi prvi put približili ljudima pre 30.000 godina, pretražujući ostatke hrane koje su ljudi ostavljali. Tokom vekova, njihova ponašanja i fizičke osobine su se prilagodila zajedničkom životu sa ljudima, što je proces poznat kao domestikacija. „Smeće je zapravo pokretač. Gde god da ljudi odu, tu je i smeće. Životinje obožavaju naše smeće“, ističe Leš.
Da bi istražila ovu ideju, Leš je sa studentima analizirala da li gradski rakuni razvijaju kraće njuške, što je poznati marker domestikacije. Prirodnjak Čarls Darvin je u 19. veku primetio da pripitomljene životinje dele određene fizičke osobine koje su manje zastupljene kod divljih rođaka, poput kraćih njuški i manjih zuba. Ovaj fenomen, poznat kao „sindrom domestikacije“, može se objasniti time da manje agresivne jedinke bolje uspevaju u blizini ljudi, što vodi prirodnoj selekciji u prilog pitomosti.
Leš se fokusirala na dužinu njuške kao indikator mogućeg pripitomljavanja. Sa svojim timom pregledala je više od 19.000 fotografija rakuna na platformi iNaturalist. Od tih fotografija, 249 je snimljeno iz profila, što je omogućilo merenje dužine njuške. Rezultati su pokazali da su njuške urbanih rakuna bile 3,6 posto kraće nego kod rakuna iz ruralnih područja. Iako se može činiti kao mala razlika, Leš smatra da to može biti signal da su rakuni možda na početku procesa domestikacije.
Ipak, neki stručnjaci, poput zooarheološkinje Ketrin Grosman, postavljaju pitanje da li je ova promena u fenotipu zaista znak domestikacije ili može biti rezultat drugih faktora. Grosman ističe da se rakuni razlikuju od životinja koje su prošle kroz proces domestikacije, kao što su vukovi ili ovce, koje imaju jasne društvene strukture. „Rakuni možda nisu životinje koje žive u čoporima, ali su svakako društveni“, dodaje Leš.
S obzirom na to da rakuni često žive u blizini ljudskih staništa, Leš planira da nastavi sa istraživanjem kako bi potvrdila svoje nalaze. Nada se da će analizirati kolekciju lobanja rakuna koja se čuva na univerzitetu, kao i uporediti ponašanje urbanih i ruralnih rakuna. Iako je teško predvideti kako će se proces razvijati, Leš smatra da bi, ako rakuni krenu putem domestikacije, mogli da razviju karakteristike poput klempavih ušiju ili uvijenih repova.
Kako se istraživanje nastavlja, Leš je uzbuđena zbog mogućnosti da zabeleži kako se ova priča odvija u svojim ranim fazama. „Iako možda nećemo videti u šta će se sve to razviti, možemo stvoriti zapis o tome kako je sve počelo“, zaključuje ona. U svakom slučaju, ovaj fenomen pruža jedinstven uvid u dinamiku odnosa između ljudi i životinja, kao i u mogućnost da se u budućnosti susretnemo sa novim pripitomljenim vrstama.
