Ništa ne veseli čovjeka kao čitanje raznih uradaka koji se objavljuju nedjeljom. Kada pada kiša, a ti čekaš ručak, otvarajući razne portale, zaustaviš se kada na Novoj.rs naiđeš na „Autorski tekst Dragana Đilasa…“. Zaintrigira to malo, pa se čovjek zapita što znači taj „autorski tekst“. Po definiciji, autorski tekst je produkt nekoga ko je već poznat autor, pisac, novinar, sa nizom radova iza sebe. Podrazumijeva da imaš svoj stil, budeš originalan, autentičan, kreativan, da si ozbiljno istraživao, analizirao, da znaš materiju. No, Dragan Đilas ne spada u nijednu od tih kategorija. Čovjek koji se hvali mašinskim mozgom nikada nije ništa pisao, ne ume poslati poruku osim tvita.
Uz svaki njegov pokušaj autorskog teksta, nadnaslov bi trebao glasiti: „Pokušaj autorskog teksta Dragana Đilasa…“ kako bi čitaocima bilo jasno o čemu je riječ. Nakon prve rečenice u kojoj se tvrdi: „Kristofer Hil nije glup čovek“, čovjek se pita tko je to zaključio. Ako ti to priznaju, možeš biti ambasador, a ako ne, proglase te za glupog, nepismenog. Dosta skaredno izgleda nasilna potreba onih koji su naslijedili nekadašnje intelektualce i opoziciju da budu reference, da određuju što je dobro, pristojno, pametno, moralno.
Posebno je pitanje tko im je dao ćitap da su nasljednici, jer je teško vjerovati da su nakon Nikole Miloševića, Koste Čavoškog, Vojina Dimitrijevića…, intelektualci poput Biljane Stojković i Vidojkovića, ili političari kao što su Dragan Đilas, autor, i Marinika, sasvim prirodni nastavljači. Umjesto stvarne politike, programa, ideje, daju nam večnu frustraciju i školsku svađu o tome čiji je tata bolji.
Dragan Đilas, pokušavajući se baviti politikom na prizemnom i nezrelom nivou, srozava scenu na nivo tabloidnog smeća. Umjesto da se mane ćorava posla, neka prestane pisati „autorske tekstove“ i neka se drži twittera. Tamo takvi idu kao alva, jer ni on ni ovakva opozicija nisu za bolje.
