Srbija godišnje izvozi oko 130.000 tona povrća, pri čemu se najveći deo izvozi u zamrznutom obliku. U ovom segmentu, najtraženiji proizvodi su pečurke, paprika, mešano povrće, kukuruz šećerac i grašak. Osim zamrznutog povrća, značajan deo izvoza čini i sveži crni luk, šargarepa, krastavci i kornišoni. Paradajz i paprika se iznose u manjoj količini, navode iz Udruženja za poljoprivrednu i prehrambenu industriju Privredne komore Srbije.
Najveći deo svežih povrća, kao što su krompir i paradajz, odlazi na tržišta Crne Gore i Mađarske. Domaći zamrznuti kukuruz šećerac izvozi se u Irak, Belgiju i Francusku, dok lubenice kupuju Nemci i Česi. Takođe, Belgijanci i Nemci su među kupcima zamrznute paprike iz Srbije. U Nemačkoj se prodaju i sveži kornišoni, koji se kasnije prerađuju.
Zamrznuti grašak se najviše izvozi u Hrvatsku, Severnu Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu, dok se šargarepa izvozi u Hrvatsku, Bosnu, Crnu Goru i Bugarsku. Proizvođači šargarepe iz Begeča, kod Novog Sada, su najveći na Balkanu, sa godišnjim izvozom od 20.000 tona sa površine od oko 600 hektara.
Jedan od proizvođača crnog luka izjavio je da će celokupnu ovogodišnju proizvodnju od 450 tona plasirati u Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Njegov poslovni partner iz Drača, u Albaniji, godišnje kupuje od 6.000 do 7.000 tona crnog luka iz Srbije.
U Srbiji se povrće gaji na površini od 110.000 do 120.000 hektara, pri čemu je oko 5.000-6.000 hektara proizvodnje u zaštićenim prostorima, a na tim površinama se dobija oko 1,2 miliona tona povrća, uz dodatnih 400.000 tona iz bašta i okućnica. Najuspešniji proizvođači začinske paprike dolaze iz opštine Bački Petrovac, gde su ove sezone proizveli 4.000 tona za domaće kupce i jednog stranog prerađivača iz Hrvatske, od čega se više od 90% izvozi.
Docent dr Đorđe Vojnović sa Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu naglašava da Srbija ima dovoljno povrća za domaće potrebe i izvoz. Iako Srbija ostvari značajan izvoz povrća, u ukupnim bilansima i dalje se beleži veći uvoz, posebno plodovitog povrća u zimskom i ranoprolećnom periodu. To ukazuje na to da problem nije u kvalitetu domaće proizvodnje, već u organizaciji tržišta, skladištenju i ugovorenom plasmanu.
Povrće iz Srbije je veoma traženo na stranim tržištima, što se može pripisati visokom kvalitetu, dobrom ukusu i mogućnosti dužeg čuvanja. Domaći povrtari se pridržavaju standarda klasiranja i pakovanja proizvoda, što je ključno za izvoz. Zemlje EU i CEFTA regiona su najveći kupci srpskog povrća, dok raste interesovanje i u azijskim tržištima, posebno za hladno prerađeno povrće.
U zaključku, srpski poljoprivrednici pokazuju sposobnost da proizvode kvalitetno povrće koje zadovoljava potrebe domaćeg tržišta, ali i izvoz. S obzirom na rastući interes stranih tržišta, postoji potencijal za dalji razvoj i unapređenje izvoznih kapaciteta. Potrebno je dodatno raditi na organizaciji tržišta i skladištenju kako bi se smanjio uvoz i povećao izvoz, čime bi se dodatno ojačala pozicija Srbije na globalnom tržištu povrća.
