Perica Voćkić, ratni veteran i invalid, deluje kao antiratni aktivista u okviru nevladine organizacije Centar za nenasilnu akciju. Tokom rata je dobio četrdesetak gelera i invalidsku penziju, ali je izgubio oko prilikom drugog ranjavanja pred kraj rata. Prvi put je ranjen 19. avgusta 1992. godine u Orašju. Perica je imao specifičan izgled sa dugom kosom i šajkačom, što ga je spasilo u jednom trenutku kada ga je neprijatelj želeo ubiti.
U jednoj akciji za vreme rata, Perica je imao zadatak da izvuče dvojicu srpskih vojnika iz napadnute kuće. Prilikom izvođenja ovog zadatka, upao je u zasedu Hrvata, a jedan od vojnika koji su ga ranili bio je Matan Šimić. Perica je uspeo da preživi tako što je ispalio zolju i pobegao, dok je Matan nažalost preminuo od posledica srčanog udara.
Nakon rata, Perica i Matan su sreli u kafani i shvatili da su obojica teško ranjeni veterani invalidi. Ova zajednička sudbina ih je spojila i postali su dobri prijatelji, često proslavljajući praznike zajedno. Iako su prvobitno nailazili na osude svojih zajednica zbog druženja sa bivšim neprijateljem, njihovo prijateljstvo je opstalo.
Perica također ima priču o nemčkom plaćeniku kojem je oduzeo pušku tokom rata, a kasnije je ta ista puška pronašla put nazad do njega kroz čudne okolnosti. Puška je postala draga uspomena i simbol njegovog vremena provedenog na ratištu.
Ova priča o Perici Voćkiću, Matanu Šimiću i nemčkom plaćeniku Herbertu Rudolfu Risu, predstavlja jedinstvenu priču o ratu, prijateljstvu i zajedništvu, te pokazuje da čak i najveći neprijatelji mogu postati prijatelji kada se suoče sa istim životnim iskušenjima. Peričina priča također pokazuje da se uspomene iz rata mogu održati i da ponekad neobična okolnost dovodi do ponovnog susreta sa prošlošću.
